U sred šehera, u sred Bajne Luke,
bili dvori bega Omer-bega.
U njega je sestra Bisernaza,
ja kakva je, radosna joj majka !
Po šeheru Naza primamila,
a najviše Karaprohić Ibru.

Tome niko mani ne bijaše,
do l’ nevjesta Omerbegovića.
Ona kuha sekerli baklavu,
na nju meće bošćaluk haljina,
pa je šalje Karaprohić Ibri,
po Lejliji, lijepoj robinji.

Ovako je njojzi govorila:
“Nosi ovo Karaprohić Ibri,
pa mu reci da mu Naza šalje !”
Kad Lejlija baklavu donijela,
na dućane Karaprohić Ibri,
tude bio beže Omer-beže.

To je njemu vrlo teško bilo,
većma kalpak na oći natišce,
pa on ide svome bijelom dvoru,
pa on pita svoje vijerne ljube:
“Što će naša kalajli tefsija,
na dućanu Karaprohić Ibre?”

Govorila Omerbegovica:
“Pitaj svoje seke Bisernaze !”
Podne biše, salle zaućiše,
side Omer avdest uzimati,
viš njeg Naza vezen peškir drži.
Na nju bratac prstom poprićuje:

“Stan’ pricekaj,draga sestro moja,
dok ti bratac iz džamije dodje !”
Ode bratac u Novu džamiju,
Naza ode majki u čardake,
pa se valja majki po krilascu.
“Šta ću sada, mila majko moja,

ne smjem sada brata dočekati,
dočekati iz Nove džamije,
na me bratac prstom popričuje!”

Stara majka kadaje klanjala,
stara majka govorit’ ne može.
Skočila je mlada Bisernaza,

otvorila sepetli sanduke,
uzimala jedan aršin platna,
ona uze vidre pozlaćene,
ona ode na Vrbas, na vodu.
Vrbas vodu ‘vako zaklinjala:
“Vrbas vodo,ime plemenito,

ne nosi me dugo ni široko,
donesi me do Hotica benta !”
Zavi oči, pa u vodu skoči.
Ona mlila da niko ne vidi,
al’ to vidi Karaprohić Ibro,
sa munare ezan davajući,

pa on skoči sa bile munare
putem leti, a dolamu skida !
Društvo mišljah da je poludio.
Pa upliva u Vrbas, u vodu,
traži Nazu po Vrbas, po vodi,
nigdje Naze ne može pronači.

Nadje Nazu pod Hotica bentom,
Iznese je vodi na obalu;
kad opazi Karaprohić Ibro,
da se Naza dušom rastavila,
ciknu Ibro kao guja ljuta,
trže nože od mukaddem paša,

pa udari sebe u srdašce;
kako se je lahko udario,
na nožu je srce izvadio:
“Kada nije moje Bisernaze,
neka nije ni njezinog Ibre!”