“Vino piju age Sarajlije,
vino piju Zasavicu biju,
ranjenici mladi podvikuju.
Svaki veli: “Jallah moja majko,
Čamdzi Mujo: “Jallah moja Ummo!”
Čamdzi Mujo družini govori:
“Ah, družino, moja bračo draga!
Kada meni sudjen danak dodje,
sudjen danak i umrli sahat,
ufat'te mi konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu!
U dolami, u džepu desnome,
u njemu je prsten i jabuka,
u zadžepku mrko ogledalo,
podajte ga mojoj Umihani,
nek’ se ogleda, a mene ne gleda,
nek’ se udaje, a mene ne čeka!
A ja ću se junak oženiti,
crnom zemljom i zelenom travom.
Ako bude roda gospodskoga,
žalit ce me tri godine dana;
Ako bude roda hojratskoga,
neće žalit’ ni tri b'jela dana!”
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije žalosna mu majka!
Ufatiše konja lastavicu,
i na konju zelenu dolamu.
Kad su došli šeher Sarajevu,
uzimaju prsten i jabuku,
dadoše ga dilber Umihani.
Desila se roda gospodskoga,
žalila ga tri godine dana:
Za godinu lice ne umila,
a za drugu se ne nasmijala,
a za treču kosu ne oplela.
Kad nastala četvrta godina,
rusu kosu rukom odrezala,
pa je šalje daji na kapiju.
Dajo joj je kosu pozlatio,
dajinica biserom okitila,
pa je meče gradu na kapiju:
“Ova kosa u devletu rasla,
u golemu jadu odrezana:
Il’ je majka ukopala sina,
il’ sestrica brata jedinoga?
Il’ djevojka svoga sudjenika?
Nit’ je majka ukopala sina,
ni sestrica brata jedinoga,
več djevojka svoga sudjenika,
što ga neče steči dovijeka!”
Govori joj ostarjela majka:
“Što ti zališ tudjina junaka,
Nije ti ga majčica rodila?”
“Luda ti si, moja mila majko!
Da si mi ga i triput rodila,
ja ga ne bih ovol'ko žalila,
ko što žalim tudjina junaka,
ja ga neču steči dovijeka!”