Kad morija Mostar morijaše,
sve pomori i staro i mlado,
i umori majci Ibrahima.
Žao joj ga u groblje kopati.
Već ga kopa u zelenu bašču.
Svako ga je jutro ob'lazila,
Jedno ga je jutro dozivala:
“Je l’ ti tvrdo, Ibro, bez dušeka?
Je l’ ti nisko bez brusa-jastuka,
je l’ ti zima bez kumaš-jorgana,
jesu l’ teške tahte javorove?”
Iz mezara nesto progovara:
“Nije, majko, tvrdo bez dušeka,
nije nisko bez brusa-jastuka,
nije zima bez kumaš-jorgana,
nit’ su teške tahte javorove,
već su meni guje dodijale:
oči piju, u perčin se kriju!
Kun’, majko, Omera berbera
Koji mi je perčin ostavio!
Kaži, majko, mojim jaranima,
što gledaju, neka ne varaju,
jer su teške djevojačke kletve!”