Kolo igra na sred Sarajeva,
u tom kolu Fata ljepotica.
Sve je kolo glavom nadvisila,
a ljepotom kolo začinila.
Gledala je Hasanaginica,
gledajuči tiho govorila:
“Mili Bože, čuda velikoga,
ja kakva je ljepotica Fata,
za moga bi Muhameda bila,
Muhameda, moga djevera.”
Ona ide ljepotici Fati,
pa od majke isprosi djevojku.
Pokupiše kitu i svatove,
pa odoše po lijepu Fatu.
Tu ih oni lijepo dočekali,
sve svatove u nove konake,
a atove u nove ahare,
jendjibule na gornje čardake.
Veceraše i akšam klanjaše,
tad govori Hasanaginica:
“Prijo moja, Alibegovice,
izvedi nam Fatu ljepoticu,
da je vidim i da krnu metnem.”
Progovara Alibegovica:
“Prijo moja, Hasanaginice,
ne mogu ti Fatu izvoditi,
moja Fata odviše je lijepa,
ovdje ima premnogo svijeta,
več ti idi i krnu joj metni.”
Otlen ode Hasanaginica,
ona ode u gornje čardake.
Kad je prva vrata otvorila,
obasja je sjajna mjesečina;
Kad je druga vrata otvorila,
nju obasja jarko sunašče;
Kad je treča vrata otvorila,
ali Fata na dušeku spava,
dva joj nura na obrazu gore.
Skoči Fata na noge lagahne,
pa govori Hasanaginici:
“Hodi, hodi moja jetrvice,
čuješ sada sto hurije zbore:
‘Sad ce nama naša Fata doči!'”
To izusti, pa dušicu ispusti,
i umrije, žalosna joj majka!