Zaljulja se mostarska munara,
potrese se mostarska ćuprija,
mujezini učit’ prestadose,
zasutjese softe u medresi,
kad zapjeva Lakisića Zlata.

Odjekuje po krsnu Mostaru,
pa niz luke i niz kadiluke.
Svak’ se divi Lakisića Zlati,
ponajvise do tri mujezina.
Karala je ostarjela majka:

Zlato, sćeri, da od Boga nađes,
jedna pjesma, stotinu harama!
Kad te čuju do tri mujezina,
uhvate ih derti na munari,
pa ne uče namaskog ezana,
već slusaju tvoju pjesmo, Zlato!
Nemoj, Zlato, činiti harama,
nemoj, sćeri, proklet će te majka!

Progovara Lakisića Zlata:
Ne kuni me moja mila majko!
Ja ne pjevam porad mujezina,
nit’ softama dertove razbijam.
Ja ne činim Božjega harama,
već ja svoje kahare razbijam!
Kad zapjevam s Luke na Carine,
pjesma ječi do carske tabije,
do onijeh carskih nizama.

Međ’ njima je gondje Mehemede;
Kad začuje pjesmu na tabiji,
on se sjeti svoje jauklije,
jauklije Lakisića Zlate,
sto ga čeka tri godine dana,
dok joj Meho iz askera dođe.
Kad me slusa gondje Mehemede,
njemu laksi carski asker biva!